- Average
- 7.0
- Ratings
- 1
- Your rating
- Log in to rate
- Reviews
- 0
- Lists
- 0
Reviews
Rated 7/10
Eh, ovako. Jako sam potcijenio ovaj album. Mnogo su mi na tasu vagale u negativnu stranu pjesme kao Za Treću Smjenu, Pesma o Jednonm Petlu, a mala je težina bila pjesama kao što su Na Pola Puta, koja je izuzetna sada kad je slušam godinama kasnije, i Boža Zvani Pub koja je pjesma sa jakim i slikovitim tekstom.
Ali ono što je ostalo konstanta je ljubav prema prve tri pjesme, koje su mnogo jak start za jako dobar album. Pogotovo Ratnik Paorskog Srca, antiratna pjesma koja daje sliku vatrenosti Balaseviceih tekstova sa kraja decenije.
Sada kad sve izvažemo, dođem na par zaključaka. Prvi, da je Đole ciljao na neki mejnstrim uspjeh (iako to vjerovatno nikad sebi ne bi priznao). Dosta pjesama je ovdje pop orijentirano i pravljeno sa blago gorkim ukusom nekog oblika jednostavnosti i lake probavljivosti. Drugi, bez obzira na sve prethodno rečeno, postaje mi mnogo drag album. Iako sam naveo jednostavnost u prethodnoj rečenici kao negativ, Pub i Balašević su pojave koje bi bile iskvarene pretjeranom, Dilanovskom magijom, prozom i tekstovima. Iskrenost i direktnost tekstova ovdje uspjeva.
I treće, i dalje stoji ona moja rečenica da Balašević ne može slab album/pjesmu iskomponovat. Barem do ovog trenutka.
____________________________________________
Well, here it is. I greatly underestimated this album. Songs like Za Treću Smjenu, Pesma o Jednom Petlu weighed heavily on the negative side, and songs like Na Pola Puta, which is exceptional now that I listen to it years later, and Boža Zvani Pub, which is a song with strong and picturesque lyrics, weighed little back then.
But what has remained constant is my love for the first three songs, which are a very strong start to a very good album. Especially Ratnik Paorskog Srca, an anti-war song that gives a picture of the fervor of Balasevic's lyrics from the end of the decade.
Now that we've weighed everything up, I come to a few conclusions. The first, that Đole was aiming for some mainstream success (although he would probably never admit it to himself). Many of the songs here are pop-oriented and made with a slightly bitter taste of a form of simplicity and easy digestibility. The second, regardless of all the above, it's becoming a very dear album to me. Although I mentioned simplicity in the previous sentence as a negative, Pub and Balašević are a phenomena that would be spoiled by excessive, Dylan-like magic, in prose and lyrics. The honesty and directness of the lyrics succeed here.
And third, my sentence that Balašević cannot compose a weak album/song still stands. At least until now.