ovo je kvinov drugi studijski album, a već bijah preslušao njihov treći. citirat ću gotovo čitav osvrt na taj album:
"ovom albumu objektivno nemam što zamjeriti. neupitan je talent fredija merkurija, vanredan glasovni raspon itd. [...] a svi itekako znaju svirati. i sve je ovo pristojno izvedeno. ali meni se NIJEDAN jedini element ovog albuma ne sviđa. sve mi je ili bleh ili blago nepodnošljivo. jednostavno uopće ne volim ovakav tip glazbe [...] teška srca dajem dvojku jer stvarno objektivno zaslužuje više, al jebiga, nije mi se ni najmanje svidio"
nažalost sve napisano stoji i za ovaj album. čak sam i razmišljao dati trojku zbog merkurijeva glasovnog raspona, ali čisto umijeće ne znači mnogo kad mi se glazba uopće ne sviđa. šteta, volio bih stvarno da mi se svidjelo i pokušao sam. na neke rijetke i kratke trenutke zvučalo mi je trunku kao yes, ali deset puta radije bih slušao yes (na kraju sam ga i pustio nakon ovog, upravo slušam). jebiga, dečki, nije do vas, do mene je