"Al' jedno vece se odvez'o u brda
I odozgo gled'o kako svijetli grad
Iznad neke male kuce
Na nebu je zvijezda zasjala
I k'o da mu se neka velika tezina
S ledja sama skinula
Doslo je vrijeme da neko drugi bude
Zabranjeno Pušenje 'mjesto Zabranjenog Pušenja"
Ne volim pisati ovdje na "naški". Nekako se osjećam ružno kontajući da će neki stranac naletit na ovo i da će gledati ovaj tekst ko kakve hieroglife, al' onda kontam "Neće niko mimo Balkana ovo uopšte htjeti pročitat', so why bother"
Elem nejse. Bosna i Hercegovina. Zemlja raznovrsne hrane, kultura, ljudi i zemlja neraznovrsne muzike. Mogu sa sigurnošću reći da Bosna nije imala neku rok scenu još od Primitivaca iz 80ih. Ovo što naleti neki album koji odstupa mimo kiča, šunda i želje za neki cash grab je rijedak ko izvor u Sahari. Al' naleti. Baš kao ovaj.
Debut Srkleta je snimljen 2020. godine, u sred pandemije kurona virusa i odlikuje ga mješavina garage rock-a, punk-a, funk rock-a, a la RHCP i psihodelije, puno psihodelije. Ovaj album je meni zanimljiv iz proste činjenice što sam ga očekivao još od maja 2020. kad je izašao singl "Trinaest" pa sam kontao da će ovo biti iskra koja će potpaliti ognjište koje zovemo "Nova Sarajevska Škola Rocka"
Album otvara pjesma "Lobotomija" čiji je glavni fazon teksta kako nema unikatne raje koja sluša dobru muziku, kako je sve kao bez mozga, itd. itd.
Ali fascinantna činjenica je da njihovom koncertu nema unikatne duše i da su sve to srednjoškolci s kosom boja semafora, starkicama i blijedim hlačama koji proživljavaju onu fazu u kojem obožavaju i kunu se u Joy Division i Smithse, puše Chesterfield jer misle da su kewl. S obzirom da je 99% ljudi koji odstupaju od slušanja Granda i turbo džigare prošlo kroz tu fazu, uključujući sebe, halalim im to.
Druga pjesma je njihov s/t, za koji mogu reći da ima dobar psihodeličan instrumental i jedan passage pred kraj koji mi se baš đaSvi.
Treća pjesma je ljubavna pjesma čija predstava je slična svakoj drugoj pjesmi, samo što Rudanovi vokali zrače onaj Sarajevski "80s klošarluk" i mladost i što podsjeća na nešto što bi Nele iz Zabranjenog Pušenja napisao.
Prijatelju Stari me podsjeća na Doorse i "Break on Through" s tišim i onda glasnijim dijelovima.
Podočnjaci je 1/1 RHCP s funky ritmom i finim gitar solom u sredini.
7 i 8 je tipična tinejdžerska depresiva, ali evo vam još psihodelije.
Tablete je možda najbolja pjesma ovdje, pored Trinaest. Ima taj neki spori feel koji meni dosta paše.
Cenzurisano je opet ona tinejdžerska zatvorenost i monotonija u životu.
Dim Cigare ne kontam. Valjda hoće da prikažu taj neki psihodelični eksperimentalni čar s viđe različitih vokala da se stvori neki manični feel. OK je.
Jackie je još jedna pjesma o djevojci koja Rudanu nije više zanimljiva, ali ova ima melodiju Balkana od Azre, a nema psihodelije, puno (wow).
Trinaest je možda najbolja pjesma, pogotovu dijelovi gdje se dosta pooštrava ritam.
Činjenica da su ovdje svi imali 18-20 godina se ogleda i u tekstovima koji govore o tom nekom tinejdžerskom životu kad si mlad i kad ti propuh piči kroz glavu, pa taj neki corny feel opraštam. Ono što me nervira je što u pojedinim dijelovima instrumentali utuše vokal i onda čuješ samo nešto što bi trebao biti vokal, ali isto dernjava u na koncertu (1,6,10,11). Možda je to bio cilj?
Za prvijenac je ok, nema šta. Tinejdžerska himna od albuma. Jedino što ne volim je što je nekako dug i gubi čar i osjećaš se smoreno dok dođeš do kraja. Produkcija je pristojna, ali može dosta bolje i vjerujem da će drugi album biti takav sad kad su napravili te prve korake i pokazali da može i u Bosni biti nešto od muzike.