Reviews by farah-sad-ovdje

Jedinica iz principa. // Bila bi jedva dvica jer produkcija grmi a ostalo je katastrofa, niti muzikalno niti zanimljivo niti išta drugo pozitivno.

Prva polovina vrhunac RnBa. Druga polovina malo smori nažalost. Divan glas i bas, samo nedovoljno konzistentno prema kraju.

Od ovog čovjeka sam znala samo špicu za Monka i evo veseliju Cockerovu verziju Hat On. Od ovog mi se prispalo. Skoro sam i odspavala.

Iako me totalno unazadila ona pjesma u kojoj se priča a ona je kao 40% trajanja albuma, divna muzika i ne mogu se puno ljutiti. Samo ću ubuduće izbjegavati taj dio te pjesme.

Sviđa mi se ovo pravo, kao da je neki hibrid svega što volim i malo jedno drugo poništava jer volim razbacane stvari ali mi je opet pravo leglo, ima potencijala da se dosta vraćam.

Neuporedivo fascinantniji lingvistički nego muzički, predivno mi je bilo čuti klikove u akciji uz predivan glas, ali pjesme same po sebi me malo je reći nisu oduševile.

Pitala sam se kako je moguće spojiti blues i rap. Donekle kontam sad ali je ovo čisto spajanje samo da se spoji nešto neobično. Podsjeća na neke druge alternativne rap fazone ali ni blizu uspješno kao mnogi.

Zvuči tačno kako bih očekivala da zvuči album jednog muzičara, muzikologa, historičara, i kosmičkog šamana sve u jednom čovjeku. Nesumnjivo muzikalan i na neke načine impresivan, a na druge lud i nelogičan. Previše za svariti u jednom slušanju jer ovo sve čujem prvi put iako sam upoznata s nekim drugim njegovim stvarima i imam baš dobro mišljenje. Ovdje su mi neke pjesme odmah za lajk, neke nemaju nikakvog smisla, a definitivno ne guši kao brojni drugi dupli albumi. Zasad dobra trica, a svakako će se opet slušati.

Beyonce je vrlo nemuzikalna, i ova je tu negdje vrlo blizu. Muzički album na kojem nema muzike. Čudno iskustvo veoma.

Meni su Beatlesi jedna teška smijurija. Ne može me niko ubijediti ni da su dobri ni da su značajni za historiju muzike ni ništa kad zvuče ko najveća glupost u odnosu na svu genijalnu, sofisticiranu, naprednu muziku iz istog perioda. Mada je ovaj album dokaz da je 1967. bila velika prekretnica sveukupno jer ga sekundu manje mrzim od onih njihovih prije (koje mi je generator isto izbacio prije i zahvaljujem se).

Podsjetilo me na 100 bendova koji su došli prije njih bez da donese išta novo, ne razumijem zašto se nalazi na listi stvarno.

Konačno nešto arapsko! Niko ne može optužiti ovaj album da je monoton, ima svega od genijalnih pjesama na kojim sama krenu ramena do nekih koje najradije ne bih više slušala pa moram uzeti prosjek i dati srednju ocjenu.

Nakon par sekundi slušanja rekla sam da mi se ovo neće svidjeti. To može značiti ili da se nakon 400+ albuma još nisam riješila predrasuda ili da sam dobro uštimana sa svojim željama i mislima. Hajmo reći da je to drugo jer mi se ovo nije nimalo svidjelo.

Supertramp mi nije najdraža varijanta proga. Malo mi previše ima tišine tamo gdje bi trebao biti prostor da se razradi nešto zanimljivo. Ove konstante promjene u dinamici me izlude, isto kao da ne žele da mi drže pažnju čitavu minutu, a tek šta više. Ovoliko nagrdim album i onda moram naglasiti da mi se ustvari sviđa ali sam očekivala bolje.

Malo mi se više dopada od same Bjork.

Tidal je od mene isto dobio dvicu ali sad mi se u odnosu na ovo čini kao genijalan album, ovo je jednostavno loše a ono je bilo "samo" monotono.

Realno možda najgora podvrsta rocka/metala, u ovo je grozno, neke dionice nisu toliko loše pa eto.

Nisam očekivala da će ovo biti ovako dobro, čak i bez vokala i ičeg drži pažnju nevjerovatno.

Bernard Edwards je jedan od najboljih basista u historiji a ne pričamo o njemu dovoljno, samo šteta što mi se osim basa ovakva muzika ne sviđa pretjerano. Malo mi je previše monotonije i svaka pjesma je minutu duža nego što ima potrebe. Standardni funk problem za mene.

Šef sve pozadinske muzike ovog svijeta.