Reviews by farah-sad-ovdje

Desert sessions afrička varijanta, znači nema šta da ne valja. Možda ne bih redovno slušala ali je vrlo prijatno i cijenim umjetničke sposobnosti.

Možda zvuči glupo što hvalim da album nije ni sekunde duži nego što jest, a sve su mu pjesme minuta ili jedva preko, ali sa ovakvom muzikom je efekt puno jači kad se ograniči trajanje tako da im svaka čast na prisebnosti valjda

Prvo sam se stvarno zapitala šta će nam dva njihova albuma ali ovaj je toliko drugačiji od prošlog a podjednako uspješan da ipak možda podržavam.

Jaco je definitivno bolji nego suma svih njihovih dijelova. Osjećaj je da je dosta statično, uz par zanimljivijih stvari.

Koliko sam mrzila njihov prošli album ovo je čudo neviđeno da mi se dobar dio ovoga ozbiljno sviđa. Ima tu opet i smeća ali dominira neki Creamast vajb. Ovo im je puno bolje išlo.

Prvi put slušam nešto Elvisa da nije obrada ili original te obrade. Ništa mi ne smeta osim što je svaka pjesma ista. Također, ne mislim da je izmislio muziku ili nešto tako hiperbolično što mu se uvijek pripisuje.

Malo koji album bi me mogao natjerati da odslušam i bonus pjesmu od 16+ minuta, ali ovo je tako brzo proletilo, kao da je hipnoza u formi muzike. Ginger je jedini bijelac koji je ikad mogao biti dostojan ovakvog albuma.

Nekako, nešto ovdje funkcioniše. 2-3 pjesme se baš ističu, ostalo se zaboravi dok se sluša. Čak i te bolje pjesme su sve što mi inače smeta ali dosta fine.

Neki čudan miks punka i surfa i čega već. Stvari koje se ne bi trebale miksati ukratko. Može se slušati, donekle. Zadnja pjesma kida.

Ne mogu zamisliti kolekciju 10 sličnijih dosadnijih pjesama.

Mislila sam da ću ovo mrziti jer mrzim Bittersweet Symphony. E pa ne mrzim. Samo sam je preslušala previše puta, a nikad s razumijevanjem. Jedino što konkretno mogu kritikovati na albumu je dužina, i sveukupna i nekih pojedinačnih pjesama. Osim toga je baš fin.

Jedino zbog čega ovaj album nije nešto najgore što sam ikad čula je ovaj fini jazz iza njegovog prokletog brbljanja i keslanja.

Danas sam saznala da oni, kad bi se zanemario vokal, ne bi baš bili najgori bend na svijetu. Ali pošto se ova vokalna katastrofa nikako ne može zanemariti, ništa od toga.

Standardni Blur album, u smislu da ima sve od vrhunca britpopa i srodnih žanrova do pjesama za koje je upitno ko je odobrio. Bitno je da ima Beetlebum, u dugom nizu njihovih fenomenalnih pjesama jedna od najboljih, a i još nekih stvarno dobrih. Sveukupno je dobar utisak. Prolijeće u sekundi što je uvijek dobar znak.

Nisam ničim impresionirana osim Brain Damage. Stvarno sam se ponadala da će me oduševiti. Poprilično dosadno, repetitivno, preinstrumentalno tj. nema dovoljno konkretnih dijelova, WYWH je pet klasa iznad ovog, realno, mediokriteta. Ljude je strah priznati da ovo nije genijalan album.

Ah yes, album koji je inspirisao *onaj* powerpoint. Muzički, cijeli je dramatična pauza sporadično isprekidana generičkim beatovima i/ili nabrajanjem.

Ne volim njih nikako. Slušanje ovog albuma mi je samo potvrdilo šta sam uvijek znala. Dječija muzika koja se pravi da je bila inovativna.

Bilo je ovdje potencijala za izvanredan psihedelični album ali mnoge pjesme imaju folk/country prizvuk koji mi nimalo ne odgovara.

Oni su trčali da bi Ocean Colour Scene mogao hodati. Znam da je to obrnuto od prave izreke ali je tako. A OCS za mene trči. Tako da imam na mnogo čemu biti zahvalna Stonesima. I da, najbolje pjesme na ovom albumu baš vuku na OCS, a najgore jedva mogu slušati. Dakle, zlatna sredina sveukupno.

Svega od dosadnog pseudo-kul indie rocka iz noćne more do nekih baš zanimljivih melodija. Tog prvog daleko više.