Reviews by farah-sad-ovdje

Ovo je onaj tipični meni draži opuštajući hip hop što dosadi ali ne iziritira kao neki drugi tipovi.

Za album koji je vrlo napredan sa temama, zvuči baš isprazno. A onda mi to malo remeti poentu i tekstova i svega. I predug je stvarno.

Ne slavim Božić, ovo mi ništa ne znači. Odslušala da ispoštujem, nije grozno. Upravo sam saznala da je ovaj tip nekog ubio. Ludnica.

Baš sam jutros odlučila da neću pročitati nikakve ocjene i ništa o albumu, i onda čujem prvu pjesmu i kontam koji đavo??? Onda vidim da je 3. najgori album na listi. Ima smisla. Za mene zasad ubjedljivo najgori. A volim neku nestandardnu muziku od koje bi mnogi poludili. Nema šanse da je ovo samo 33 minute. Haj što me boli glava na kraju, ali što me boli zub???

Prvo je uslijedio šok što njih opet slušam, onda sam skontala da ne mrzim toliko Def Leppard. Hysteria je bolji album ali tu je to negdje. Radije bih njih slušala nego otprilike sav rock iz osamdesetih. Nekad se neki žanr jednostavno ugasi i ovo mi je najbolji primjer, nije bilo ničeg stvarno dobrog.

Za razliku od debija ovaj ima neki country prizvuk pa mi manje štima (čula sam usnu harmoniku 1 (jedan) put na albumu i iznerviralo me). Pjesme su manje konkretne i općenito se teže uživiti u album. Slabiji ali ne loš.

Dok sam ovo slušala osjećala sam konstantnu potrebu da uporedo radim nešto drugo kako ne bih zaspala. Onda sam usred svega toga shvatila da sam tako opuštena i da mi ovo leži skroz. Baš lijepa muzika, ne za mene ali jednom je bilo fino odslušati.

Totalno ok i ništa više od toga.

Ovu albumčinu ne moram ni slušati da znam da je čista petica i jedan od najboljih na cijeloj listi. Manics su mi slaba tačka. Najbolji britanski bend iz devedesetih ubjedljivo i jedan od njihovih najjačih albuma, vjerovatno odmah iza Holy Bible i TIMTTMY (grozan akronim). Žalim što sam ih tek dubinski otkrila prije desetak godina, uprkos tome što se televizija pojačavala svaki put kad naiđe A Design for Life. I dan-danas mi je teško naći dražu pjesmu, općenito. Danas pod temperaturom nisam namjeravala ni slušati album ali je baš pravi došao. Valjda mi je malo zasjenjen ovim još boljim njihovim albumima pa je slušanje baš leglo. Izuzetan album, jedino mi Small Black Flowers That Grow In The Sky nije skroz legla. Uvijek će mi biti smiješno kako su im refreni bukvalni, ide ime pjesme ad nauseam i eventualno još jedan stih uz to (ne smeta mi ni to koliko su mi drag bend). No surface, all bangers.

Koji je iskorak unaprijed bio Arthur nakon što se čuju ovi raniji albumi, a ovaj čak i nije toliko ranije. Opet su oni najbolji od ovih baš ranih proto-bendova, meni milion puta jači od Beatlesa i svega tada.

Nešto što nisam skontala prije generatora je da je Elvis imao stvarno divan glas i da može lupati bilo šta i opet će zvučati sasvim ok ako ništa. Ovo je poprilično nabacana kolekcija pjesama, ima svega i dobrog i ne tako dobrog, ali sve je potpuno uredu za slušati.

Smijem li biti prva osoba koja će reći da je ovo malo bolje od To Pimp A Butterfly? Onaj je valjda još duži i dosadniji. Mada mi se ni ovaj nije dopao.

Naravno, mnogi odmah daju kečeve. I ja to radim iz svojih principa, cionistima je kec iste sekunde. Ali Kanye je "samo" mentalni bolesnik. Imamo doslovne pedofile u top 20 albuma. Tu nismo dosljedni, kolektivno. Inače, ovo je jedina vrsta hip hopa koju skoro volim. Nije predosadno uprkos tome što traje predugo. Podnošljivo je sve.

Edit: jedinica iz principa

Od ovih Y2K pop/rnb stvari, ovo je možda jedna od najpodnošljivijih koja me mogla snaći. Neke su pjesme bez sumnje opravdani mega-hitovi. Ostalo, ovako kad se sluša u cugu, zvuči baš isprazno. Sve je to neki sličan fazon repetitivnog ritma i pjevanja jedna preko druge preko treće. Nama muzičkim snobovima teško da se svidi, vidi se to i po drugim ocjenama. Meni je bilo ok do pred kraj, onda su pjesme postale ubitačno dosadne.

Sve što znam o Willie Nelsonu prije slušanja ovog albuma je da je bio u epizodi Monka. Inače je country žanr koji najslabije prolazi kod mene ali ovo ne mogu da mrzim nikako. Klasa za sebe je Willie.

Prva polovina je najiritantniji zamislivi indie, srećom kasnije se dosta popravi utisak. Ni blizu Suburbsa i tako njihovih kasnijih stvari, ali ispao je ok album.

Ovaj album ima dvije pjesme koje bukvalno računam među najboljim ikad napisanim. Pogotovo Heart of the Sunrise, jedna od pjesama koje najčešće slušam kroz život. 11 i po minuta čiste genijalnosti. Sad, ovo između nje i Roundabout je nešto što pravi mali problem. Iako sam ovaj put slušala s punom pažnjom i čula da je dobar dio "srednjih" pjesama baš kvalitetan, opet se nekako poslije Roundabout samo čeka Heart of the Sunrise. Sredina je ipak dovoljno dobra da opravda najvišu ocjenu. Odsad po radnjama s pločama aktivno tražim Fragile.

Pošto vidim da prosječna ocjena na generatoru nije nešto genijalna razmišljam i skontam da prog nije žanr koji se može jednom odslušati i odmah svariti. Ide to postepeno. Isprva nisam nikako gotivila Andersonov glas, Squire mi je oduvijek heroj i ono što želim biti kad porastem pa sam im davala šanse najviše zbog toga, a trebalo je vremena da sve dođe na svoje. Pa ako slučajno neko pročita ovaj komentar, eto, tražim malo više pažnje i eventualno šansu-dvije viška za prog albume. Vrijedi. I žao mi je što nema nekih brilijantnih ali izrazito nepopularnih stvari na ovoj listi. Recimo Caravan, Camel, oni bi se ljudima mogli dopasti na prvi pokušaj. Druga krajnost, Van Der Graaf Generator recimo, tek bi tu ocjene bile strašno loše. Ko svari VDGG postao je doktor prog nauka. Prog je zastupljen, kao i većina žanrova uostalom, samo u nekom površnom mainstream sloju, a dosta se dobrog može otkopati u pozadini.

Najveći koji je ikad uzeo gitaru u ruke. Ali da se čuje ta gitara mora se dobro napatiti s ovakvim albumom. Iscijedio mi je dušu.

Album s brilijantnim početkom i epskim krajem koji malo kaska u sredini. Umalo da mogu reći pregenijalan. It's been emotional.

Filmska muzika nije ekvivalent pravoj muzici, posebno u obliku albuma. Da se nešto dešava u pozadini, tj. da gledam film, bilo bi ok. A ja ne volim baš filmove pa mi se ovo ne gleda. Međutim, ovdje ima nekih tako genijalnih kompozicija da postaju samoodrživi, značajni primjeri muzike.